CHOW - CHOW

Sigurno ste negdje u gradu ili možda na televiziji zapazili veličanstvenog i neobičnog psa s lavljom grivom i njuškom nalik medvjeđoj, toliko da isprva možda i niste bili sigurni je li to uopće pas ili neka egzotična zvjerka kojoj je mjesto u zoološkom vrtu. Ili ste vidjeli njegov plavocrni jezik i zapitali se: Isuse Boze, od čega ovaj boluje?. Ni jedno, ni drugo, ni treće, već ste susreli pravog aristokratu među psima, njegovo veličanstvo chow chow. Štene chow chowa je jedno od najslađih bića na svijeta, pravi mali plišani medvjedić. Možda se bas zato tako lako zaletjeti i zaboraviti da je to živo bice koje ima svoje potrebe, koje raste i razvija se. Imati psa obaveza je koja se ne smije shvatiti olako. Chow je predivan pas, ali i jedna od najnekonvencionalnijih pasmina. Važno je proučiti i shvatiti njegov karakter, potrebe i ponašanje i uskladiti ih sa svojim očekivanjima, inače se sve može pretvoriti u katastrofu, ne samo za vas, već i za psa.

To malo, preslatko štene ce izrasti u psa srednje veličine, dostojanstvenog i inteligentnog. Prosječno visokoj osobi (oko 175 cm) dosezat ce do koljena, a njegovo četvrtasto, dobro izbalansirano tijelo kao da ima pogon na sva četiri kotaca. Trebat ce dosta vremena i pažnje da bi ga se odgojilo u tolikoj mjeri da možemo kontrolirati njegovu snagu. Ali za uspješan odgoj prvo je potrebno izgraditi odnos pun ljubavi i poštovanja, tako da pas ima razloga poslušati vas. U protivnom, neće slušati, jer nema zašto. Zna biti strahovito svojeglav, ali uglavnom ce se pokoriti gospodaru. Obično se veze uz samo jednu osobu, iako je odan čitavoj obitelji i izabranim prijateljima.

Njegovo je krzno posebna atrakcija, bogate boje i forme, ali treba ga redovno održavati, inače ce se dlaka zapetljati. Nema mirisa ili ga ima vrlo malo, za razliku od veličine pasa.

Tiho ce čuvati vas dom, bez pretjeranog lajanja, ali ne smije ga se držati na lancu. Brzo shvati tko je prijatelj, a tko potencijalni sumnjivac. Chow ne treba puno kretanja poput nekih sportskih i lovnih pasmina, ali jedna dnevna šetnja u trajanju od barem sat vremena se svakako preporučuje. Nije pametno šetati ga bez uzice, jer ga njegova neovisnost i tvrdoglavost mogu odvesti daleko od vlasnika, tako da se cak može i izgubiti.

Mitovi i legende

Mnoge legende vezane za chowa dotiču se neobične boje jezika i unutrašnjosti usta. Tu karakteristiku s njim dijeli još jedino pasmina Shar Pei, koja dolazi iz istog područja i dijeli neke korijene s chow chowom. Za crnu boju desni u usta govorilo se da tjera zle duhove i tako se učvrstila chowova reputacija kao izvrsnog psa čuvara palaca i samostana. Dva su bajkovita objašnjenja kako je chow dobio svoj plavocrni jezik.

Prije mnogo stotina godina, u brdima je živio samotni redovnik koji je k sebi uzimao pse lutalice da mu pravo društvo. Bio je ljubazan prema svim životinjama, zbog čega su one bile duboko zahvalne. Jednog dana, redovnik se razbolio i pao krevet, i svi su se psi i životinje udružili da obave kućanske poslove i pomognu mu. Chow chow je u sumi potražio drvo kojeg je nedavno udario grom i pougljenio ga, i donio nekoliko komada ugljena, na kojima je majmun kuhao obroke dok redovnik nije ozdravio. A chowov je jezik poprimio boju ugljena kao spomen na sva dobra djela kojima je uzvratio redovnikovu ljubaznost i velikodušnost.

Druga priča kaže da je Bog, dok se svijet stvarao, otkidao sitne komadiće neba da bi na njihovo mjesto postavio zvijezde. Ti komadićci su padali na zemlju i jedino je chowu bilo dopušteno da ih lizne. I tako je dobio svoj plavi jezik.

Jedna legenda stiže iz Japana. Nekoć davno u starom Japanu, jedan je samuraj putovao kroz nepoznatu provinciju. Prelazio je preko stjenovitih planina kad se spustio mrak. U strahu da ga u mraku ne napadnu lavovi ili vukovi, još prije nego sto je sunce zašlo, zaputio se prema jedinoj građevini koju je mogao naći, uništenom hramu, koji nije pružao previše zaštite, ali samuraj ipak prostre svoj ležaj na podu i zaspi. Malo prije ponoći, probudio ga je užasan, nezemaljski urlik. Kada je otvorio oči, na mjesečini je vidio stotine mačaka svih veličina i boja. Učinilo mu se da u njihovom urlikanju čuje nešto, frazu koja se neprestano ponavljala. Ne reci Shippeitaru!ť. Nije znao sto to znaci. Odjednom, sve su se mačke okrenule i nestale. Idućeg dana, samuraj je nastavio put i u obližnjem selu sreo duboko ožalošćene ljude. Plakali su, puni tuge, jer su te noći trebali odvesti najljepšu djevicu u selu u uništeni hram, gdje su je trebali pojesti zli duhovi, koji se pojavljuju u obliku mačaka. Sjetivši se ono sto se dogodilo prošle noći, samuraj je zapitao tko je Shippeitaro. Pas, predivan pas, hrabar i snažan, nježan s djecom, a pripada našem glavešini princuť. Samuraj je napustio selo i potražio princa, i vratio se u selo sat kasnije, vodeći Shippeitaroa na povocu od prepletene koze. Shippeitaro bješe pas zlatne boje, ljubičastog jezika. Samuraj ga stavi u kavez umjesto djevice i on i još četiri muškarca uputiše se prema hramu, noseći kavez. Stigla je ponoć i mačje zavijanje poraslo je do zastrašujućeg kresenda Shippeitaro je razbio vrata kaveza, nestrpljiv da sto prije izađe, izjurio je iz kaveza kao zlatna strijela iz luka. Škljocnuo je čeljustima i zgrabio velikog macka, vođu čopora. Samuraj mu priskoči u pomoć i jednim udarcem svog maca odrubi mačku glavu. Ostale su mačke bile tako zaprepaštene da se nisu mogle ni pomaknuti i Shippeitaro ih je sve dokrajčio. Čitavo je selo još godinama i godinama poslije toga slavilo samuraja i najhrabrijeg psa u Japanu, Shippeitara.

Kinezi su ove pse držali pred kućom jer su vjerovali da njihovo namrgođeno i ozbiljno lice tjera zle duhove.

Ime pasmine

Teško je točno reci kako je ta pasmina dobila ime. Jedno od originalnih imena bio je Chao, koja je označavala velikog, primitivnog, izvanrednog psa velike snage, a ponegdje se, pogotovo u zapisima iz 17. stoljeća prije Krista spominje i ime Ao, koje je vjerojatno iskvarena verzija prvog. Također, u istom stoljeću su ga nazivali i Man Kout, odnosno barbarski ili tatarski pas. Kasnije su ga ponegdje spominjali kao Mang (pas s puno dlake), Chao (snažan pas) ili Ti (crveni pas). Zapadnjaci su ga kasnije nazivali Foreign dog (strani pas) i kineski jestivi pas, no to se ime nije uspjelo održati jer nisu htjeli da ih se stalno podsjeća na to da je taj pas služio za jelo, pa su usvojili naziv chow chow. To je možda stoga sto je većina robe donesene iz Kine bila poznata kao chow chow na iskvarenom engleskom, ili su se pri davanju imena poslužili originalom: Chao.

Pa da sad mi je jasno kako je sladak taj se pas sviđa mojoj mami! Izgleda kao nabildana maca u pozitivnom smislu rečeno!

Zanimljiv je jali znaju bit dosta opaki

Ma jel taki mali slatki a opasni! Nisam ga nikad vidjela uživo, nitko ga nema koga ja poznajem!

"U malim se boćicama se otrov krije !" pasmina je baš zanimljiva i baš medeno izgledaju...i zanimljivo je to u vezi njihovog jezika, jednom sam takvog vidjela u Osijeku i bio je prava maza, al inače ga viđam sam na tv-u...