Lovebirds ili agapornidi su kod nas znane i još po nazivu dražesne papigice. Naziv lovebirds dobile su jer su izuzetno privržene svom životnom partneru i često u potpunosti zanemaruju sve ostalo oko sebe od silne ljubavi. Zanimljivo je da kad se jednom oformi par kod tih ptičica, one će ostati zajedno pa makar ih stavili među čitavo jato istih jedinki. Porodica agapornida ima 9 vrsta papigica od kojih su najpoznatije i kod nas se mogu kupiti.
Razlikuju se po kombinacijama boja, a sve su jednako dražesne i preslatke kad vas pogledaju sa svojim okicama…. U literaturi se može pronaći podatak da su svi agapornidi potekli od podvrste Fisher koja je izvorna, dok su ostale dobivene raznim križanjima. Prvi puta je uvezena 1926. Fischer potiče iz centralne i zapadne Afrike u Sjevernoj Tanzaniji, sa jezera Victoria i iz Nzega podrucja.
Fisheri su nešto malo veći od tigrica, imaju zeleno tijelo, prijelazna zeleno-žuta prsa i jarko narančastu glavu. Kljun im je izrazito crvene boje. Sve zajedno čini prekrasnu šarenu ptičicu. Oči su joj crne a oko njih ima bijeli rub. Vrste koje imaju tako obrubljene oči navodno su posebno inteligentne ptičice koje će se dobro moći naučiti svemu i svačemu. Danas ih ima i u drugim bojama osim osnovne zelene, uzgojeni su plavi fišeri sa običnim žutim kljunom i blago sivom glavom, te žuti fišeri sa crvenim poprsjem, crvenom glavom i crvenim kljunom. Oči su im svima obrubljene bijelim krugom.
Ponašanje svih ovih vrsta papigica se ne razlikuje u tolikoj mjeri da ono što vrijedi za jedne ne bi vrijedilo i za druge, pa ćemo se na taj način i ravnati. Bitna karakteristika ovih ptičica jest da su dosta ratoborne. Iz tog razloga nije preporučljivo stavljati ih u isti kavez sa drugim pticama, pogotovo kada su raspoložene za parenje. Može se dogoditi da iako je druga ptica veća, njene nogice nastradaju i budu raskrvarene, a ako je manja u literaturi se spominje čak i slučaj ubijenih protivnika. To mi se čini malo pretjerano, ali agresivnost je svakako prisutna. To se vidi i u napadanju prstiju te svakakvim oblicima grickanja gdje boli i ne boli (npr. tanka koža vrata).
Ukoliko želite da ptica bude pitoma i da se veže uz vas, preporučljivo je (bar za prvo vrijeme) imati samo jednu ptičicu. Ako će biti u paru, naravno da će se posvetiti više svojem ptičjem društvu – posebice ova vrsta papigica. Ako je sama vi ste njeno društvo, njeno jato i njen centar svijeta. U tom slučaju naravno potrebno je i misliti na njenu sreću i imati dovoljno vremena za pticu, da se bavite njom, igrate, zabavljate je i slično. Ubrzo se sve to višestruko vraća u pažnji koju vam vaša ptičica poklanja i svakakvim vratolomijama koje izvodi samo da ju primijetite i pustite već jednom iz tog šugavog kaveza.
Preuzeto sa: Sve o papigama