Zašto ovčarski psi tako vješto upravljaju krdima ovaca ?

Zapanjujuća vještina ovčarskih pasa i pastira u tjeranju ovaca fascinira gledaoce televizijskih dokumentarnih emisija o tome. Oni dobivaju dojam da postoji neka sablasna, gotovo telepatska veza između čovjeka i životinje. Međutim premda su performanse ovčarskih pasa doista impozantne, lako ih je objasniti ako se uzme u obzir ponašanje vukova u lovu. Ovčarski pas se naprosto koristi instinktima koje je naslijedio od svojih vučjih predaka i zapravo samo modificira drevne obrasce vučjeg lova da bi ih prilagodio zadacima koje ima kao ovčarski pas. To će vam postati jasnije ako nakratko ramotrite ponašanje i postupke vukova kad se prikradaju plijenu.
Biti okružen čoporom vukova predstavlja iskustvo ili doživljaj koji čovjek nikad ne zaboravlja. Čak ako znate da se radi o dobro hranjenom i sitom čoporu čije članove poznajete još otkada su bili mladunčad, doživljavate kao nešto upravo sablasno kad se vukovi rasporede poput lepeze oko vas. U takvoj situaciji shvaćate kako se osjeća jelen kojeg love vukovi i kojem predstoji smrt. Isto tako postaje vam jasno što zapravo čini ovčarski pas kad tjera i sređuje krdo ovaca. Jureći amo-tamo on se zapravo pokušava ponašati kao jednočlani vučji čopor. Šanse da će uspjeti su za njega jako male. Umjesto da se radi o jednom plijenu i čitavoj skupini grabežljivaca, radi se o jednom jedinom grabežljivcu i čitavoj skupini plijena. Drugim riječima jedan ovčarski pas mora obavljati posao koji obavlja deset vukova. Zato nas ne smije začuditi podatak da ovi, divljenja vrijedni psi ugibaju mnogo mlađi nego psi drugih rasa; zadatak koji obavljaju strašno je naporan i strašno ih iscrpljuje.
Razlog zašto se ovčarski psi zalažu do krajnje granice izdržljivosti zapravo je jednostavan: čim sjedne na jedno mjesto, zureći u ovce, on opazi, s vučjim užasom, da lijevo od njega nema ni jednog vuka, a nema ga ni desno. Drugim riječima on sam samcat tvori ono praiskonsko okruženje ovčjeg krda. Zato ovčarski pas neprestalno juri amo-tamo, na časak sjeda, a onda odmah ponovno juri, pokušavajući tako, tjerati nagonom, da sam samcat formira kompetan krug vukova. Vučji nagon u njemu ne može se pomiriti ni sa čim što je manje od toga.
Lovna strategija, koju tako reproducira ovčarski pas, temelji se na četiri urođene "instrukcije". Prva glasi: Kad vidiš i izabereš lovinu moraš joj se približiti na istu udaljenost kao drugi sudionici u lovu. Druga "instrukcija" kaže: Moraš se postaviti tako da budeš jednako udaljen od vuka koji je lijevo od tebe i od vuka koji je desno od tebe. Provođena zajedno, ova dva pravila imaju kao automatsku posljedicu stvaranje kruga vukova oko ovaca. Ako ste ikada imali priliku da promatrate kako čopor vukova stvara krug oko vas, vidjet ćete kako ova dva pravila čine interakciju. Kad vas čopor spazi i krene prema vama, on je na okupu. Međutim kad vam se čopor približi, svaki vuk se odmakne od svojeg najbližeg pratioca i to se odmicanje jednog vuka od drugog i svih zajedno nastavlja, s tim da svaki ostaje u istoj udaljenosti od vas. Opkoljavanje, koje se doima tako elegantno i kompleksno, zapravo je sasvim jednostan manevar. Dok juri s pozicije na poziciju oko krda ovaca, ovčarski pas određuje vlastitu "ključnu udaljenost" od krda i za čitavo vrijeme popunjava pozicije nepostojećih pratilaca, jednu za drugom.
Treće obilježje lova vučjeg čopora je element zasjede. Jedan se vuk odvoji od "formacije" i sakrije od lovine. Ležeći na zemlji on čeka da ostali članovi čopora polago dotjeraju gotovo potpuno opkoljen plijen u njegovu blizinu. Element zasjede predstavlja element strategije ovčarskog psa. On ponekad odjuri naprijed, ispred krda, i onda legne na zemlju, napola skirven u travi, netremice fiksirajući krdo. U tom trenutku on je postavljač zasjede, ali čim zaustavljeno krdo krene, on se mora opet pretvoriti u kompletnu grupu za opkoljavanje.
Konačni i ključno važan aspekt vučjeg lova je uloga dominantnog člana čopora. Taj "vrhovni vuk" inicira sve manevre i odlučju o izboru plijena. Drugi vukovi pažljivo promatraju njegovo ponašanje i slušaju njegove "upute". Tako se spriječavaju nesuglasice i sukobi koji bi potpuno uništili efikasnost lova. U očima ovčarskog psa pastir je "vrhovni vuk", pa se njegove komande spremno prihaćaju u trenucima kad treba donijeti odluke o tome kako da se uspješno manipulira s ovcama.
Postoji deset specifičnih zapovijedi koje pastir daje svom psu.

To su ove zapovijedi:
1. STOJ! (Pas mora prekinuti svaku aktivnost kojom je zaokupljen u tom trenutku)
2. LEZI! (Pas zauzme"pozu zasjede" i mirno i tiho leži na zemlji s pogledom uperenim u ovce)
3. IDI LIJEVO! (Pas krene lijevo od krda. Ako se signal ponovi, on nastavlja kružiti oko krda u istom smjeru)
4. IDI DESNO! (Isto, ali u suprotnom smjeru)
5. OVAMO! (Pas ide prema pastiru)
6. BLIŽE! (Pas se približava krdu bez obzira na to gdje se ono nalazi)
7. NATRAG! (Pas se povlači od krda)
8. POLAKO! (Pas usporava radnju koju upravo vrši)
9. BRŽE! (Pas ubrzava takvu radnju)
10. DOSTA! (Pas ostavlja krdo i vraća se pastiru)


Pomoću ovih deset zapovijedi, iskorištavajući ponašanje psa koje je imitacija lovačkog ponašanja vukova, pastir može potići da pas vrši najrazličitije, naoko, kompleksne radnje. Signali psu emitiraju se zvižducima, dovikivanjem i vizuelnim ručnim signalima.
Zanimljivo je da je manevar, kojem je ovčarske pse najteže naučiti, upravo manevar kojim se tjera krdo od pastira i udaljava od njega. To je teško naučiti pse stoga što je to u suprotnosti sa svim onim što čine vukovi dok love. Naime, dominanti vuk (a to je u ovom slučaju pastir) nikad ne želi da podređeni vukovi tjeraju plijen od njega. Međutim sa psima je to ipak moguće postići, jer su oni totalno poslušni svom ljudskom gospodaru.
Ponekad se dogodi da kakav nesposobni pas jurne na ovce i stane ih gristi po nogama kao da započinje "vučji" napad na njih ali je to rijetka pojava. Selektivnim uzgojem uzgojen je tip psa (najpoznatiji su škotski graničarski colies) koji posjeduje unutrašnji nagon koji mu ne dozvoljava da nakon uvodnog prikradanja izvrši slijedeće faze lova: napad i klanje.