Psi laju više nego vukovi, ali zato manje zavijaju. Razlog zbog kojeg psi razmjerno rijetko zavijaju treba tražiti u razlici između društvenog života divljih vukova i društvenog života pasa, koji su domaće životinje. Funkcija zavijanja je sinhroniziranje i okupljanje čopora za akciju. Vukovi najviše zavijaju početkom noći, prije polaska u grupni lov, i u ranu zoru, prije drugog polaska u lov. Domaći psi, kojima hranu donosi njihov vlasnik, žive životom vječne mladunčadi, i potreba da se "pojača kohezija čopora" (što je službena zadaća ili svrha zavijanja) nije jedan od njihovih prioritetnih "zadataka". Kod pasa se rijetko događa osipanje, razlaz čopora, tj. okolnost koja kod vukova potiče zavijanje. Jedina situacija kad se nešto slično tome uplete u život psa nastaje kad se nekog psa zatvori negdje gdje je sam. On tada izvodi "zavijanje samoće", koje ima istu svrhu kao grupno zavijanje. Oba zavijanja zapravo kazuju: "Ja (mi) sam (smo) ovjde. Gdje ste vi? Dođite i pridružite mi (nam) se!" U divljini se djelovanje, učinak, takvog zavijanja sastoji u tome da privlači druge članove čopora kao kakav magnet i da ih navodi da se priduže "pjesmi plemena". Ljudi koji ne reagiraju na zavijanje psa i koji mu se ne "pridruže" zapravo krše svoju "pseću dužnost".
Neki psi mužjaci, koji u normalnim prilikama nikad ne zavijaju, čine to na "srcedrapateljski" način kad ih se silom spriječi da se pridruže kakvoj privlačnoj ženki koja se tjera. To ne znači da je takvo zavijanje seksualni signal. Znači samo to da se ovdje radi o još jednom socijalnom kontekstu u kojem je bazična poruka: "Pridruži mi se, dođi k meni!".
Poruka koja se daje zavijanjem ima takvo djelovanje da terenski istraživači mogu pomoću lažnog zavijanja hvatati mlade vukove. Dovoljno je da se uzveru na stablo i da imitiraju zavijanje odraslih vukova. Vučići će naprosto dohrliti. Starije vukove ne može se prevariti ovakvom varkom, što nam daje na znanje kako postoji još jedan važan element u poruci zavijanjem. Kad odraste, svaki vuk prepoznaje po zavijanju individualni identitet svakog drugog člana čopora. Zapravo čak i ljudi koji kao terenski istraživači proučavaju život vukova mogu na ovaj način identificirati razne članove čopora koje promatraju i proučavaju. Postoje varijacije u samom zvuku zavijanja i slijedu kojim se ono vrši, i to postaje kao neka vrsta ličnog potpisa zavijača. Osnovna poruka obično glasi: "To sam ja! Priduži mi se! Dođi k meni!". Puna poruka vjerojatno daje detaljnije informacije. Neki stručnjaci za život vukova vjeruju da svako zavijanje prenosi informacije o raspoloženju vuka koji zavija. A budući da se zavijanje češće događa na samim granicama teritorija koji pripada određenom čoporu, vjerojatno se tu radi i o svojatanju određenog teritorija, o davanju na znanje drugim vučjim čoporima da je određena zona već zaposjednuta i da je drži određeni organizirani čopor.
Značajno je (a i zanimljivo) da samotni vukovi – tj. oni koji su protjerani iz čopora – ne sudjeluju u grupnom zavijanju, ne pridružuju mu se. Isto tako oni ne pokušavaju da se vrate u svoj čopor. Međutim, ipak ponekad zavijaju, i to samo onda kad ostatak njihovog nekadašnjeg čopora ne zavija. Ako im odgovore drugi vučji otpadnici ili izopćenici, prognanici, to im omogućuje da zajedno osnuju novi čopor, i to na nekom još nezaposjednutom teritoriju.
Nego da se vratimo na domaćeg psa. Jasno je da je on manje sklon zavijanju nego njegovi divlji rođaci. Radi se jednostavno o tome da ne postoje socijalni konteksti koji bi poticali zavijanje. Da se psi drže u velikim skupinama, što bi stvorilo nešto nalik na organizaciju čopora, sigurno bi zavijali, kao što to , uostalom, čine u nekim profesionalnim štenarama. Isto tako ili slično tome, kad se nekoga psa zatvori i tako ga se izolira,ako mu se ne dozvoli da se pridruži kuji koja se tjera, ili ako ga se izbaci iz kuće da postane samotna skitnica – on ponekad zavija. Međutim odrasli domaći psi koji žive kao maženi članovi ljudske porodice, nisu stimulirani da zavijaju.
Postoji ipak jedna zabavna iznimka, a odnosi se na obitelji koje su sklone muziciranju. U predtelevizijskoj eri, kad su članovi obitelji uvečer zajedno pjevali, neki psi-ljubimci shvatali bi takvo pjevanje kao signal i pretpostavili da njihovi vlasnici "pokušavaju okupiti čopor za zajedničku akciju". Oduševljeno bi reagirali na taj "zov" da se ide u lov, podigli bi glavu u vis i onda zavijali zajedno sa svojim (ljudskim) čoporom. Nema sumnje da ih je obično zaprepaštavala negativna i ponekad gruba reakcija koju bi to izazvalo.
Početna stranica 
Pretraľnik 
Registracija 
Login 
Naslov: Zašto psi zavijaju ? 
uto vel 19, 2008 12:38 am
