Da bismo shvatili zašto psi ponekad zakapaju kosti moramo prvo vidjeti kako vukovi love u divljini. Mali plijen, npr. poljske miševe, love prikradaju im se i skaču na njih pojedinci koji "rade" sami i samo za sebe. Nakon skoka vuk zgrabi plijen prednjim nogama, zatim ga nekoliko puta ugrize, i onda ga brzo pojede. Isto tako se postupa s donekle većom lovinom, npr. sa zečevima. Ako se plijen otima, vuk ga dobro prodrma, ali je obično dovoljno nekoliko ugriza da bi bio svladan. Životinje srednje veličine, npr. ovce ili male srne, ubijaju ugrizom u grlo i smrt nastupi već poslije nekoliko sekundi. Kad se radi o ovakvim manjim životinjama, od miševa do ovaca, nije potrebno zakapanjem spremiti ostatke za kasnije. Čak i samo nekoliko vukova mogu brzo požderati kakvog manjeg jelena ili srnu. Svaki vuk može pojesti do deset kilograma mesa u jednom obroku ili do dvadeset i dva kilograma mesa u toku dvadeset i četiri sata.
Samo kad se radi o veoma krupnoj lovini, kao što su, npr. veliki jeleni, krave ili konji, nastaju za vukove ozbiljniji viškovi hrane. Međutim čak i u takvim okolnostima vukovi obično ostave truplo tamo gdje su se naždrali njegova mesa i vraćaju se kasnije da pojedu ostatke. Međutim ako je čopor vukova malen i sastoji se od samo nekoiko odraslih životinja, vukovi "za svaki slučaj" odgriznu velike komade mesa i zakopaju ih. To štiti meso od lešinara, pogotovo od ptica kao što su gavrani, vrane i orlovi. Osim toga u toplo ljetno vrijeme zakapanje štiti meso od muha i crva. U tipičnim slučajevima meso se zakopa blizu mjesta gdje je životinja bila ubijena, ali se pnekad veći komadi mesa odnesu u brlog i tamo sakriju. Sam čin zakapanja sastoji se u tome da se prednjim nogama iskopa jama dok se meso drži čvrsto u gubici. Kad je jama dovoljno duboka vuk naprosto razjapi čeljusti i pusti da komad mesa padne u jamu, a onda jamu zatrpa njuškom. Za razliku od mačke, vuk nikad ne zarpava jamu prednjim šapama. Kad je jama napokon zartpana, vuk izgladi njuškom njezinu površinu, a zatim ode s poprišta. Vrati se sutradan, iskopa meso prednjim nogama, čvrsto ga prodrma da bi s njega otpali grumeni zemlje, i onda ga na miru pojede.
A kako je u tom pogledu sa psima? U prvom redu moraju, to je jasno, postojati okolnosti koje nalažu zakapanje hrane, a to znači da moraju postojati viškovi hrane, koji se ne mogu odmah pojesti. Jednako kao njegovi vučji preci, gladan pas će odmah pojesti sve što može strpati u želudac. Samo ako poslije toga ostane neki višak, koji on nikako ne može progutati odmah, pas će ga odnijeti u vrt i tamo zakopati. Komercijalnu hranu za pse, čak i u kućama gdje vlasnici prekomjerno hrane svoje pse, ne može se nositi i držati u zubima dok se kopa jama. Zato psi koje njihovi gospodari hrane mekanom hranom nikad ne dolaze u situaciju da bi se osjetili ponukanim da bilo što zakopavaju. Međutim ako pas dobije kakvu veliku kost, on najzad dobije nešto što može nositi i zakopati.
Razlog zbog kojega kosti uživaju tako veliku popularnost kao predmeti za zakapanje je jednostavan. Naime čak i kad se radi o psima koji nisu prekomjerno hranjeni i koji zato nemaju viškova hrane, velika kost, koju pas ne može slomiti i pojesti, posjeduje bitnu kvalitetu hrane koja se ne može odmah pojesti. A upravo ta kvaliteta velikih kostiju je ono što predstavlja čudan zaostatak rituala zakapanja hrane. Oni znaju da je u zdjelici ostalo kao višak nešto hrane, ali momentalno su siti, pa zato pokušavaju "zakopati" višak u nekom kutu sobe. Aktivnost "zakapanja" samo je fragmentarna odnosno pas obavi samo neke njezine djelove. Obično vrši njuškom "pokrete zatrpavanja". To često obavlja tako da zdjelicu s hranom gura njuškom po podu, ali kad ne postigne željeni efekt brzo odustane od čitave akcije. Zapravo takav pas daje svom vlasniku na znanje da mu on daje previše hrane. Umjesto da višak "prepusti" imaginarnim strvinarima, pas fingira radnje spremanja hrane za neku kasniju priliku.