Kad se radi o razabiranju niskih, dubokih zvukova, psi posjeduju jednaku sposobnost njihova razabiranja kao mi. Međutim kad se radi o razabiranju i hvatanju visokih, tankih zvzukova psi su daleko iznad nas. Kad smo veoma mladi, naš gornji domet slušnosti iznosi 30.000 titraja u sekundi. Taj se domet spusti na 20.000 titraja u sekundi kad odlazimo u mirovinu. Gornji domet pasa iznosi 35.000 do 40.000 titraja u sekundi, a najnovija istraživanja u SSSR-u pokazala su da se taj domet penje i do 100.000 titraja u sekundi.
To daje psu sposobnost da čuje zvukove koji za nas predstavljaju ultrazvuk i ne možemo ih čuti. Ako vaš pas iznenada načulji uši i uzbudi se, to znači da je čuo tanašno cviljenje kakvog glodavca ili šišmiša, koje je za nas potpuno nečujno. Evolucija tako oštrog sluha očito je u neposrednoj vezi s lovnim potrebama predaka psa, omogućivši im da sluhom pronalaze štakore, miševe i drugu sitnu lovinu.
Jedan od nuzprodukata ovog "lovnog rafiniranja" je pojava da današnji psi ljubimci reagiraju na sićušne signale pa se njihovo ponašanje ponekad doima kao da je telepatsko. Najbolji primjer funkcioniranja ove sposobnosti je poznata pojava da pas uvijek pogađa kad se njegov gospodar vraća kući s posla. Prije nego što bilo koji čovjek u kući čuje bilo što, pas se uzbudi i postavi pred vrata da tamo dočeka gospodara. Ako se gospodar vraća pješice, pas razabere odnosno prepozna njegov individulani način hoda, i zvuk njegovih koraka razlikuje od zvuka koraka svake druge osobe. Ako se gospodar vraća kući automobilom, pas prepozna zvuk njegova motora razlikujući ga od zvuka motora svih drugih automobila.
Ako vam je teško da povjerujete u postojanje ovakvih reakcija, dozvolite da vas upozorimo na činjenicu da vukovi koji žive u divljini mogu čuti zavijanje vuka iz divljine od barem četiri milje (6,4 km).