Zašto psi laju ?

Veoma je rasprostranjena inače pogrešna misao da vam pas koji laje, kad vas spazi, zapravo prijeti. Lavež je zapravo pseći znak za uzbunu kojim on alarmira druge članove čopore kojemu pripada (uključujuči i njegov ljudski dio).
Značenje poruke koja se daje lavežom glasi: "Događa se nešto neobično, pa zato budite na "oprezu! U divljini taj alarm ima dvije posljedice: mladunčad se sakrije gdje stigne, a odrasli članovi čopora se skupe za akciju. U ljudskom okolišu pasji lavež je isto što je nekad bila zvonjava zvona, gonga ili trubljenja roga, znak da se "netko približava kapiji tvrđave". Ovaj alarm ne govori da li je onaj tko se približava prijatelj ili neprijatelj, ali postiže to da se poduzmu potrebne mjere predostrožnosti. Upravo zato glasan lavež psa može biti pozdrav vlasniku koji se vraća kući jednako kao i reakcija na upad provalnika. Kad se takva osoba identificira, lavež biva često zamijenjen ili prijateljskim ritualnom pozdravljanja ili ozbiljnim napadom na uljeza.
Sam napad kao takav potpuno je nečujan. Pas nasrne ravno na uljeza i ugrize ga. Demonstracije rada policijskih pasa što napadaju na ljude koji se pretvaraju da su odbjegli zločinci to potvrđuju. Dok čovjek s debelo vatiranim rukavom bježi po polju, a dreser pušta psa da ga uhvati nema nikakvog laveža i sve se događa nečujno. Lov na čovjeka završava tako da pas skoči na njega uhvati ga zubima za ruku i čvrsto drži.
Bijeg psa također je nečujan. Pas koji bježi čini to nečujno. Svaki zvuk što ga ispusti zapravo je znak konflikta ili frustracije. Činjenica da zvukovi gotovo uvijek prate agresivne susrete s psima, sukobe s njima, znači naprosto to da su čak i najagresivniji psi ujedno barem donekle uplašeni. Potpuno nečujni napadi policijskih pasa rjeđi su od napada praćenog režanjem. Režanje, praćeno povlačenjem usana da bi se iskesili zubi, tipično je za psa koji je u jako agresivnom raspoloženju i samo malo prestrašen. Lagana primjesa straha je ono što pretvara nečujan napad u napad praćen režanjem, ali s takvim psom nema šale. Poticaj za napad jači je u njemu od poticaja za bijeg. Psi koji reže su strah i trepet poštara.
Slijedeći na redu po intenzitetu straha je pas koji reži. Režanje je samo neznato više zastrašujuće od keženja zubi, ali opasnost od napada ostaje velika. Pas koji reži možda je više u defanzivnom nego ofanzivnom raspoloženju, ali u njemu postoji visoka razina agresivnosti, dovoljna da u svakom trenutku "eksplodira" u pravi pravcati napad.
Kad se ravnoteža pomakne od napada i kad počne prevladavati strah, režanje se počinje smjenjivati s lajanjem. Muklo režanje odjednom se pretvara u glasno lajanje. To se ponavlja: režanje – lajanje, režanje – lajanje. Pas koji se tako ponaša zapravo poručuje odnosno "daje na znanje": "Ja bih vas rado napao (režanje), ali mislim da je bolje da pozovem pojačanje (lajanje).
Ako element straha u mozgu psa prevlada nad elementom agresivnosti, nestaje režanje i čuje se samo lajanje, glasno i ponavljano. To može potrajati iritantno dugo, sve dok strani element koji ga je izazvao ne ode i nestane, ili sve dok "na lice mjesta" ne stigne ljudski "čopor" da izvidi što se događa.
Jedinstvena karakteristika psećeg laveža je da se ono vrši u "mitraljeljeznim" rafalima: vau-vau-vau...vau-vau-vau-vau-vau...vau....vau-vau-vau i tako dalje, uzbuđenim slijedom jake buke. To je nešto što dugujemo selektivnom uzgajanju pasa, a ne divljem nasljeđu ovih naših domaćih životinja. Vukovi doduše laju, ali zvuk što ga proizvode dok laju mnogo je manje impoznatan. Kad prvi puta čujete lavež vučjeg čopora odmah vam je jasno da se radi o lavežu, ali vam je teško povjerovati da može biti tako skroman i tako kratkotrajan. Lavež vukova nije naročito bučan i naročito čest, a uvijek je jednosložan. Najbolje se može opisati kao staccato zvuk "vaf". Obično se po nekoliko puta ponovi ali se nikad ne pretvara u bučni "mitraljezni" lavež tipičan za pripitomljene potomke vuka.
A sada jedan čudan podatak. Vukovi koji žive zajedno s psima nauče nakon nekog vemena lajati kao psi. Drugim riječima prijelaz s vučjeg laveža na pseći superlavež nije težak. Unatoč ovoj očitoj sposobnosti brzog učenja, veoma je vjerojatno da se u prvim stoljećima domestikacije (pripitomljavanja) pasa vršilo prilično brzo selekcioniranje da bi se dobili bolji i bučniji "lajači" da služe čovjeku kao alarm. Birani su iz svakog legla najbučniji mladunci i onda dalje selektivno pareni sve dok se nisu dobili današnji psi čuvari. Danas gotovo sve rase pasa posjeduju genetsku, urođenu sposobnost usavršenog laveža, s tim da neke rase posjeduju tu sposobnost u većem obimu od drugih. Čini se da je ovom trendu izbjegla samo jedna rasa: basendž ili afrički pas koji ne laje. Ova specijalna rasa bila je uzgojena još u starom Egiptu, prije otprilike 5.000 godina, a u svojoj dugoj povijesti nije nikad bila upotrebljavana u čuvarskoj službi.
Sve u svemu može se u zaključku kazati da se stara uzrečica "Pas koji laje ne grize" zasniva na istini. Pas koji laje obično nije dovoljno hrabar da napadne i ugrize, a pas koji grize ne trudi se da alarm pojača lajanjem.

Mislim da moj pas nekad i previše laje i bez razloga a ima užasno prodoran lavež!

Nije ni moj bolji, sam što drugi pas počne a on nastavi sa lajanjem a vani nema ni žive duše.Al mislim da su razlozi lajanj u ovim temama.

Moj pas od strašnih 5 kg u odnosu na druge pekinezere laje kao da ima barem 10 gk.Smiješno , ali istinito.
Neznam gdi sam čital , psi laju kad vani grmi , a laju iz straha i kako bi vlasnika upozorili da je smak svijeta,barem tako pise.

Onda je mom psu uvijek smak svijeta najčešće prognozira kakvo će vrijeme biti svake zime laje cijeli noć i nakraju drugi dan padne snijeg.Psi osjete takve stvari...