Kad su mačići stari od dvadeset do trideset dana njihova ih majka obično premjesti na drugo mjesto. To obavi tako da svako mladunče uhvati za kožu iznad vrata i tako ga odnese na novu lokaciju držeći visoko glavu da se ono ne bi vuklo tijelom po podu ili zemlji. Kad se mladunče mora ovako prenositi na velike daljine može se dogoditi da njegova težina izmori majku i da više ne može držati glavu visoko nego je spusti, pa umjesto da nosi mladunče, ona ga vuče. Mladunče se tome nikad ne odupire, nego mlohavo visi ih majčinih usta, repa smotanog između svinutih stražnjih nogu. Ova poza tijela mačića čini kraćim i smanjuje opasnost da se s nečim sudara dok ga majka tako nosi.
Čim mačka stigne na mjesto koje je izabrala, ona otvara usta i spusti mačića na pod. Zatim se vrati po slijedećeg mačića i ponavlja ta putovanja sve dok ih ne prenese sve. Poslije toga još jednom odlazi do starog gnijezda da provjeri da li je doista prenijela sve mačiće. To nam daje na znanje da brojenje mačića nije jedna od jačih strana mačke.
Obično se misli da su ove selidbe motivirane ili prevelikom zaprljanošću starog gnijezda, ili činjenicom da su ga mačići naprosto prerasli. Ova se objašnjenja doimaju logičnim, ali ipak nisu točna. Mačka koja ima veliko i čisto gnijezdo također seli mladunčad kad za to dođe vrijeme. Pravi odgovor daje nam život diljvih predaka domaće mačke. U prirodnim uvjetima, daleko od konzervirane hrane i tanjurića s mlijekom, mačka prije ili kasnije mora početi donositi lovinu u gnijezdo da tako probudi i stimulira mesožderne nagone svojih potomaka. Kada su mačići stari trideset do četrdeset dana, oni se počinju hraniti krutom hranom i upravo je ta okolnost uzrokom operacije selidbe. Staro gnijezdo, izabrano u skladu s dva kriterija – udobnosti i sigurnosti – neko vrijeme nakon okota bespomoćnim mačićima daje iznad svega potrebnu zaštitu, ali već u drugom mjesecu života, kad im izrastu zubi, oni moraju naučiti kako će ujedati i žvakati lovinu koju im donosi majka. Da bi se to učenje olakšalo potrebno je pronaći novo gnijezdo, u blizini lovišta, kako bi se olakšao zadatak majke da donosi lovinu mladuncima.
U ovu operaciju selidbe upuštaju se i domaće, kućne mačke – ako im se to samo omogući. One se u to upuštaju unatoč činjenici da njih i njihovu mladunčad redovito i dovoljno hrane njihovi vlasnici. Prema tome zapravo se radi o prastarom, drevnom obliku nagonskog ponašanja, koje, uostalom, jednako kao lov, ne izumire iako je život postao lakši.
Još nešto: postoje i mogu se navesti brojni primjeri da mačka brže-bolje odnosi svoju mladunčad s mjesta koje smatra opasnim. Ako ljudska radoznalost postane prevelika i ako se ljudi ne mogu suzdržavati a da rukama ne diraju "gnijezdo", strani ljudski mirisi mogu ga učiniti neprikladnim. Mačka će u takvim okolnostima naprosto potražiti novo mjesto za smještaj mladunca, samo zato da tamo ima više mira. Ovakve selidbe mogu se dogoditi u bilo kojem stadiju razvoja mladunčadi. Kod divljih vrsta mačaka ljudsko diranje gnijezda i mladih može imati mnogo drastičniju posljedicu. Mačka naime prestane priznavati mladunčad kao vlastitu, te ih napusti ili naprosto pojede. Zašto? Što se tu zapravo događa? Kod divljih mačaka diranje mladunčadi u gnijezdu ostavlja na tijelu mladunčadi tuđinski miris, a to pretvara mladunčad u tuđinsku vrstu, drugim riječima u vrstu koja se može loviti, pa majka reagira onako kako to nameće sama situacija: ubija i pojede vlastitu mladunčad. Domaće mačke rijetko kad tako reagiraju, jer su navikle na mirise svojih vlasnika, čak toliko da ih ne smatraju tuđinskim. Zato mačići, koje su ljudi uzimali u ruke ili dirali ostaju "članovi obitelji" iako su dobili nove mirise.