Čini se vjerojatnim da sličnost siktanja zmije i mačke nije slučajna. Neki tvrde da je mačje siktanje jedan oblik samozaštitne mimikrije. Drugim riječima, mačka sikće da bi njen neprijatelj dobio dojam da je i ona otrovna i opasna.
Kvaliteta mačjeg i zmijskog siktanja svakako je slična. Mačka kojoj zaprijeti pas ili neki drugi grabežljivac proizvodi zvuk koji je gotovo identičan siktanju zmije kada se nađe u sličnoj situaciji. Grabežljivci gaje veliko strahopoštovanje prema zmijama otrovnicama i to s dobrim razlogom, pa često zastanu dovoljno dugo da zmija uspije pobjeći. Ovo je oklijevanje obično rezultat urođenog reagiranja. Priroda se pobrinula da napadač ne mora učiti da izbjegava zmije. U ovakvom kontekstu učenja putem iskustava ne bi imalo smisla jer bi prva lekcija bila ujedno i posljednja. Dakle, mačka, koja se nađe u bezizlaznoj situaciji, može uznemiriti ili čak uplašiti napadača izazivajući u njemu instinktivni strah od zmija, što joj svakako daje veliku prednost. Vjerojatno je to i najbolje objašnjenje postanka mačjeg siktanja.
U prilog ovoj ideji govori činjenica da mačka koja sikće to često kombinira s pljuvanjem sline prema protivniku. A pljuvanje je također još jedan od načina reagiranja ugrožene zmije. Mačka koja biva stjerana u škripac maše repom na poseban način, što podsjeća na pokrete zmije koja se sprema da napadne ili pobjegne.
Na kraju, treba napomenuti još nešto: kad tzv. tabby mačka (koja ima slične oznake na krznu kao pramačka) leži na grani ili panju, ili na kakvom kamenu, ona svojim okruglim oblikom i bojama krzna upravo sablasno podsjeća na smotanu zmiju.
Još u prošlom stoljeću neki su tadašnji učenjaci tvrdili da obrazac markacija na krznu ove mačke nije direktna, jednostvna kamuflaža, nego imitacija šara na tijelu zmije. Stoga će orao, vidjevši mačku koja spava, dobro promisliti prije nego što se odvaži da je napadne.