Pripadnice divljeg izdanja domaće mačke imaju golemi teritorij. Mužjaci patroliraju na prostoru površine i do 40 hektara. Domaće mačke koje su podivljale i žive u zabačenim područjima s neograničenim slobodnim prostorom imaju impozantno velike teritorije. Tipične seoske mačke također zauzimaju veliki prostor, mužjaci i do 60 hektara. Ženke su skromnije. Zadovoljavaju se teritorijem od samo 6 hektara. U gradovima i njihovim predgrađima populacija mačaka postaje gotovo isto tako pregusta, kao i ljudska. Zato se teritoriji gradskih mačaka sužavaju na samo neznatan djelić teritorija njihovih seoskih rođaka. Tako se, npr. procjenjuje da na svaku londonsku mačku otpada teritorij veličine 0,008 hektara. Prostor kojim "raspolažu" kućne mačke, koje žive u kućama svojim vlasnika, još je skučeniji, i ovisi o veličini vrta koji pripada kući. Maksimalna registrirana gustoća "naseljenosti" iznosila je "jedna mačka na 0,05 hektara".
Ove velike razlike u pogledu veličine mačjih teritorija pokazuju koliko je velika elastičnost mačaka. Jednako kao ljudi, one se mogu priviknuti na silno sužavanje njihova teritorija, a da pri tome ne pate mnogo. Brojke koje smo naveli pokazuju da bi se 8.750 mačaka, koje žive kao kućne ljubimice, moglo komotno smjestiti na teritorij što ga "zauzima" i smatra svojim jedna jedina divlja mačka koja živi u nekom zabačenom dijelu svijeta. Činjenica da društveni život gusto naseljenih mačka ne postaje kaotičan i opak, pokazuje nam kako je velika društvena tolerancija mačaka. To donekle iznenađuje, jer smo navikli da se govori o velikoj društvenosti pasa i o "nedruštvenosti" mačaka. Mačke doduše vole živjeti same, daleko od drugih mačaka, ali ako se moraju s njima "gurati" na malom i u ograničenom prostoru, one se s tim lako mire i u takvim se situacijama dobro snalaze.
Mačke to postižu na nekoliko načina. Najvažniji faktor njihove tolerantnosti je okolnost da im hranu osiguravaju njihovi vlasnici, pa mačke ne moraju svakog dana odlaziti na velike lovne izlete. To doduše ne otklanja poriv da odlaze u lov – i dobro hranjena mačka ostaje lovac – ali smanjuje tvrdokornost koju stvara prazna želudac. Ako se mačkama dogodi da se nađu na nekom susjednom teritoriju, one naprosto odustanu od lova bez straha da će ostati praznog želuca. Ako zbog sputavanja lovačkih aktivnosti mačka postane neefikasan lovac nju to, doduše, može frustrirati, ali ne može imati za posljedicu smrt od gladi. Istraživanja i promatranja pokazuju slijedeće: što neka gradska mačka dobiva više hrane od svog vlasnika, to se više smanjuje njezin teritorij.
Još jedan faktor koji ide u prilog mačkama je način kako njihovi vlasnici odvajaju svoje "teritorije" : ogradama, živicama ili zidovima kojima odjeljuju svoje vrtove. Tako nastaju prirodne granice koje se lako prepoznaju i štite od uljeza. Osim toga postoji dopustiv stupanj "preklapanja" mačjih teritorija. Ženke često imaju specijalne zone u kojima se sastaje i preklapa po nekoliko teritorija i gdje se one mogu sretati na neutralnom tlu. Mužjaci – čiji su teritoriji u pravilu deset puta veći od teritorija ženki, bez obzira na gustoću naseljenosti – pokazuju još veću tolerantnost prema preklapanju teritorija. Svaki mužjak luta teritorijem koji obuhvaća teritorije nekoliko ženki, što mu omogućuje da bude neprestano obaviješten o tome koja se ženka tjera u danom trenutku.
Preklapanje je dopustivo zbog toga što mačkama obično uspijeva da izbjegnu međusobne direktne susrete. Ako se dva mužjaka ipak slučajno sretnu dok patroliraju, ili će neko vrijeme jedan drugom prijetiti, ili će se obojica povući i potom čekati na svoj red da posjete određenu zonu.
Broj kućnih mačaka ljubimica određuju naravno njihovi ljudski vlasnici i to škopljenjem odraslih mužjaka, uništavanjem neželjenih legla, prodajom ili poklanjanjem suvišnih mačića. Međutim, kako teritorijalni "dogovori" podivljalih mačaka odolijevaju stvaranju sve brojnijeg potomstva? Promatranje mačaka u jednoj engleskoj luci pokazalo je da je tamo na prostoru od 85 hektara živjelo 95 mačaka. Svake godine ženke bi okotile prosječno 400 mačića. To je mnogo, jer to znači da svaka ženka koti prosječno 10 mačića ili dva legla godišnje. Teoretski, iz tih brojki bi proizašlo da se populacija svake godine povećava pet puta. Međutim, ona je godinama ostajala ista, stabilna. Mačke su "podijelile" teritorij (luku) i onda se "držale" te "podjele". Daljnja istraživanja pokazala su da je samo svaki osmi mačić doživio odraslo doba. Drugim riječima populacija je svake godine dobivala po pedeset novih članova, ali je to poravnavano smrću pedeset odraslih, starijih mačaka. Glavni uzrok smrti bilo je gaženje automobilom.