Vlasnici mačaka ponekad dožive pravi šok vidjevši kako njihova ljubimica muči uhvaćenog miša ili malu pticu. Umjesto da odmah zada smrtonosni ugriz, koji trenutačno ubija, mačka se okrutno poigrava sa svojom žrtvom, tako da je naizmjenice pušta i opet hvata. Često se dogodi da žrtva, izbezumljena od straha, ugine od šoka prije nego što joj mačka zada onaj smrtonosni ugriz. Zašto to mačka radi, ako je već tako efikasan stroj za ubijanje.
U prvom redu treba napomenuti da to divlje mačke nikad ne čine. U to se upuštaju samo dobro hranjene kućne mačke, kojima je oduzeta svaka lovačka aktivnost zbog života u "totalno higijenskom" ambijentu – u urednim gradovima i dobro uređenim selima gdje su ljudi još odavno uništili štetočine pomoću otrova. Za takvu mačku je povremeno hvatanje kakvog poljskog miša ili male ptice veliki događaj. Ona ne može podnijeti ni samu pomisao na to da lov mora jednom doći kraju, pa ga produžuje sve dok žrtva ugine. Nagon za lovom je neovisan o nagonu za hranom – u što će se uvjeriti svaki vlasnik mačke kad vidi kako ona juri za nekom pticom u vrtu, neposredno nakon što se do sita nažderala mačje hrane iz konzerve. Jednako kao što glad raste usporedo s pomanjkanjem hrane, raste i nagon za lovom usporedo s pomanjkanjem lova. Kućna mačka naprosto prekomjerno reagira na taj nagon, a rezultat je to da žrtva ugiba polaganom smrću.
Polazeći od toga može se pretpostaviti da se podivljale mačke ili seoske mačke, koje seljaci upotrebljavaju kao profesionalne utamanjivače miševa, neće upuštati u ovakve okrutne igre s napola mrtvim plijenom. U većini slučajeva to je doista tako,ali su neki istraživači otkrili da se ženke seoskih mačaka ipak ponekad upuštaju u ovakve igre. Za njih postoji posebno objašnjenje. Kao brižne majke one će nastojati da donesu mačićima još živog miša da bi im mogle zorno pokazati kako se ubijaju miševi.
Postoji još jedno objašnjenje za ovo naizgled okrutno ponašanje. Kad mačke napadaju na štakore, one se ne baš malo boje sposobnosti lovine da se brani. Kakav veliki štakor može gadno ugristi mačku koja ga je napala, i ona ga treba svladati prije nego što pokuša izvršiti onaj ugriz koji ubija. Mačka to postiže tako da udara štakora šapom sve dok ga ti udarci ne omame. Tek kad se to dogodi ona smogne hrabrosti da njušku primakne dovoljno blizu štakoru da bi mu mogla zadati onaj smrtonosni ugriz. Ponekad se događa da mačka isto tako postupa i s malim miševima udarajući jadne životinjice tako da one doslovne "lete" amo-tamo. Ovakvo ponašanje može se činiti kao samo još jedan oblik okrutnog poigravanja s plijenom, ali to nije. U igri zgrabi-pusti-zgrabi-pusti mačka zapravo u svakoj fazi potiskuje nagon da zada smrtonosni ugriz. Ona doista želi produžiti lov što više. To možda izgleda kao okrutno poigravanje s plijenom, ali se zapravo radi o ponašanju mačke koja nije dovoljno sigurna u sebe. Čak nakon što je žrtva gotovo ili potpuno mrtva, mačka i dalje gurka njezino tijelo amo-tamo i neprestalno pažljivo motri da li miče. Tek kada je potpuno sigurna da joj ne prijeti baš nikakva opasnost od žrtve, mačka ubije žrtvu jednim ugrizom i onda je pojede. Kakav iskusni lovac ne bi se tako ponašao, ali razmažena mačka, čije su lovačke sposobnosti već dosta "zahrđale", izabrat će ovu sigurniju metodu.