Kad se radi o malim razdaljinama mačku odlično služi njezino vizualno pamćenje, koje, kad se već približi kući, pomažu poznati mirisi. Međutim kako je moguće da mačka ide ravno kući, bez oklijevanja i lutanja, ako je odnesemo nekoliko kilometara od njena teritorija i onda pustimo da sam pronađe put kući?
U prvom redu postavlja se pitanje da li to mačka doista može. Prije nekoliko godina jedan njemački zoolog posudio je nekoliko mačaka od njihovih vlasnika koji su živjeli u gradu Kielu. Stavio ih je u dobro zatvorene sanduke i onda vozio po gradu, složenim kompliciranim itinerarom da bi ih što više zbunio. Zatim ih je odvezao iz grada do nekoliko kilometara udaljenog polja na kojem je instalirao veliki labirint, koji je imao dvadeset i četiri izlaza razmještena u krugu. Gledani odozgo prolazi koji su vodili do ta dvadeset i četiri izlaza bili su raspoređeni poput oznaka na kadranu kompasa, u razmacima od petnaest stupnjeva. Čitav labirint bio je pokriven krovom, pa se iz njega nisu mogli vidjeti ni sunce ni zvijezde da eventualno posluže kao točke za orijentaciju. Jedna za drugom mačke su stavljane u sredinu labirinta i onda prepuštene same sebi u izboru izlaza iz labirinta. U značajnom i upadljivom postotku izabrale su prolaz koji je bio okrenut ravno prema njihovoj kući. Kad su ova otkrića bila prvi put objavljena na jednoj međunarodnoj znanstvenoj konferenciji, većina prisutnih primila ih je s velikom nevjericom. Bilo je jasno da su testovi izvršeni rigorozno, ali su njihovi rezultati davali na znanje da mačke posjeduju sposobnost orijentacije koja je tako fantastična da je zbog toga naprosto neprihvatljiva. Prvo se posumnjalo da postoji nekakva greška u metodologiji eksperimenta. Možda mačka posjeduje sposobnost da u mozgu stvara neku vrstu "karte memorije", da "uzima u obzir", uračunava sve zavoje i zaokrete što ih je izvršio kamion , koji ju je dovezao do onog labirinta.
Međutim ovu sumnju raspršili su rezultati nekih drugih pokusa s mačkama koji su izvršeni u SAD. Tamo su mačke prije polaska na put dobile hranu s nekim sredstvom za omamljivanje, pa su putem do labirinta spavale dubokim omamljujućim snom. Kad su stigle na cilj, dozvoljeno im je da se potpuno razbude i zatim su bile testirane. Međutim, opet su točno znale kako da se vrate kući. Otada do danas obavljeni su mnogi drugi navigacijski testovi s raznim životinjama (ne samo s mačkama) i danas je potpuno jasno da mnoge životinjske vrste, među njima i ljudska, posjeduju veoma jaku osjetljivost na djelovanje Zemljinog magnetskog polja, što im omogućuje (pa tako i nama) da nalazimo put kući i bez vizualnih oznaka. Eksperiment koji je to dokraja dokazao bio je u tom pogledu ključan, a sastojao se u tome da su na tijelo "navigatora" bili montirani snažni magneti. To je sasvim poremetilo njihovu sposobnost orijentacije.
Mi još uvijek ne znamo točno kako funkcionira ovaj prirodni mehanizam orijentacije. Vjerojatno u tome igraju ključnu ulogu čestice željeza što se nalaze u svakom životinjskom tkivu. One (uzete zajedno) daju životinji neku vrstu ugrađenog biološkog kompasa. Međutim jasno je da moramo još mnogo toga otkriti da bismo riješili ovu tajnu.
U najmanju ruku (a ni to nije malo) danas možemo prihvatiti kao istinite upravo nevjerojatne priče o sposobnosti nekih mačaka da se orijentiraju i tako pronalaze put kući. Ranije se smatralo da se tu radi o pretjeranim i napuhanim anegdotama ili o slučajevima pogrešne identifikacije, ali danas ove priče moramo uzimati ozbiljno. Prošlo je vrijeme kad smo se mogli rugati pričama o mačkama koje su prevalile nekoliko stotina kilometara da bi se iz nove kuće vratile u staru, za što im je trebalo i po nekoliko tjedana.